Ovaj šou je danas, sutra opet.
Album koji se čita, knjiga koja se sluša. Priče koje živimo ovde i sada. Ono što smo mi.
Knjiga sadrži tekstove svih pesama sa albuma, kao i eseje koji šire slike i dalje razrađuju teme, kojima su se Marčelo i Filteri bavili u pesmama. U stvaranju knjigoalbuma, pored Marčela, učestvovali su Kokan Mladenović, David Albahari, Mihajlo Pantić i Pavle Zelić, Dalibor Djordjevic, Petar Janjatović, Draža Petrović, Milan Colić, Vladan Beara, Elena Krsmanović, pokojni čika Miša Blam i mnogi drugi.
Na albumu se nalazi 19 kompozicija:
|
Ovako se radilo na albumu |
Pesmu Šankeru verovatno bolje razumeju onaj manji, stariji deo publike, koji je već zagazio u tridesete. U pesmi se govori o nadanjima i mogućnostima, koje misliš da imas sa 20 godina, a onda kada napuniš 30, shvatiš da imaš sve manje raskršća, da nemaš više toliko šansi i da ti ostaje jedino da se žališ šankeru, koji čini da misliš kako te sluša, ostaje ti da popiješ koju, dok se kaješ što nisi uradio više i da već sad prihvatiš krivicu, što nećeš umeti bolje da umreš. Ova pesma je veoma značajna, jer je na njoj radio Miša Blam, kontrabasista po nacionalnosti, kome je ovo verovatno bio poslednji studijski projekat. Upravo o njemu je Marčelo napisao možda i najlepše poglavlje Napetog šoua.
Sledi Muk, koja govori u smrti muzike, o tome kako te još od detinjstva uče da su umetnici niko i ništa, a da je perspektivno biti advokat, lekar...
A onda Laž, za koju je i skoro snimljen spot. Radi se o momku, sa diplomom hirurga i odličnom prosečnom ocenom, koji ne može da dođe do radnog mesta, zbog kojekakvih devojaka, koje na razne načine dolaze do diplome, a zapravo ne znaju ništa. Na kraju jedna takva devojka dobija posao i dešava se da baš njoj zapadne hitan slučaj, ali ona ne zna šta treba da radi. Kraj možete da pretpostavite.
I ovom pesmom, kao i pesmama 20 000 i Himna Maršala Mita, Marčelo jasno iskazuje šta je ogromni problem naše sadašnjice. Mladi ljudi, koji su pošteno stekli diplomu, koji pružaju maksimume na svakom polju i koji samo žele da mirno žive sa normalnom platom, koju zarađuju pošteno, primorani su da odavde odu i da svoje maksimume pruže nekoj drugoj zemlji i tako je čine još naprednijom... a nama... nama ostaju oni koji nam, u najčešćem slučaju, nisu ni potrebni-kvazipatriote, kriminalci, lažovi i starlete. A posle ćemo se pitati zašto nam je loše...
Slede kratke vesti o tome kako je čovek sa šeširom na glavi i britvom u ruci, koji liči na glavnog lika serije Vruć vetar, izvršio serijska ubistva...a zatim ta pesma-Šurda, opaska RTS-u i stalnom repriziranju serija. Premda se bavi naizgled nebitnom temom, ipak se treba zapitati šta je to što tera javni servis da već decenijama reprizira iste serije, ili pak snima nove, sa uvek istom temom- SELO. Stavljaju selo u prvi plan, samo da bi, kako kaže Marčelo u pesmi, izgledalo ''kao da se država brine o njemu''...a zapravo, to se sve radi sa planom, da se ljudima zamažu oči.
Onda slede Tunel, Totalno i Komplikovani od kojih se može napraviti priča od tri poglavlja: pre žurke, za vreme žurke i posle žurke. Dakle, upoznavanje i otkrivanje neke osobe i konačno spajanje, onda kratkotrajna avantura i kasnije... pitanje šta se tu zapravo desilo, da li je druga osoba zaista takva kakvom smo je zamišljali, da li bismo je voleli da je drugačija, ili je volimo baš takvu, kakva nam pomalo smeta.
Posle ljubavnih pesama sledi Baba!, jer kao i uvek jedna mora da se pojavi gde god bilo, pa tako i u Napetom šou-u. Marčelo na koncertima ume da se našali, kako se zaista često desi da Filteri pišu angažovane pesme, ali ko se nije suočio sa ovim problemom zvanim ''Dokona baba'', zaista ne zna šta su muke. A i zaista je u pravu.
Sledi Opajdarsko kolo, u kojoj, kao i u Babi i u Šurdi, Marčelov neizostavni humor dostiže zaista visok nivo. Uostalom samo ime dosta govori.
Onda ide Čep, veoma potresna pesma koja govori o radnoj eksploataciji i njenim posledicama. Jedan čovek priča priču, koju je podelio sa stotinama drugih, ali sada ćuti, jer se plaši da progovori...a jedva je izvukao živu glavu. NVO ASTRA pruža pomoć ljudima, koji su uspeli da se izvuku iz lanca trgovine ljudima, kako pravnu, tako i medicinsku i psihološku i sve druge oblike neophodne asistencije. ASTRA SOS TELEFON: 011785 00 00, Mail: [email protected]
Nakon Čepa dolazimo do fascinantne Pegle. Pegla je pesma koja je i pre albuma počela da kruži među ljudima i zaista nije izazvala ravnodušnost ni kod koga. Često nailazim na komentare poput ''Marčelo pljuje crkvu i boga'' ili ''Zašto podržava pedere?'', nakon čega naravno sledi i to da je izdajnik srpskog roda i svega što je ''srpsko''. Problem je što se ta pesma pročula, a malo ljudi ju je zaista čulo. Ili bar manje, nego što bi trebalo da je čuje. Poenta pesme je nasilje, ugrožavanje nečijeg života samo zato što je, u bilo kom smislu, drugačiji od većine. Poenta pesme je da je najčešći oblik nasilja zapravo začarani krug i da žrtve, na kraju postanu upravo nasilnici. Poenta pesme je da ljudi čuju da nasilje postoji i da malo izvuku noseve iz tuđih života ili svojih telefona, pa da konačno usmere pogled ka istini i ne okreću glavu onome što mogu da spreče. Pegle su svuda oko nas.
Stomak, koja može biti nadovezivanje na Muk ili, bolje rečeno, odgovor na pitanje zašto dolazimo do muka. Zato što danas mnogi muzičari prave pesme bez imalo smisla, pesme sa ukradenom muzikom grčkih narodnjaka i tekstovima koji sadrže maksimum deset reči. Zato što danas mnogi ''rokeri u duši'', ''zakleti alternativci'' podležu uticaju mase, padaju u šake Pinku i Grandu i za malo para prodaju obraz, pa evoluiraju u najgori šund.
Šapat, o kojoj neću napisati ništa, baš kao što nije ni Marčelo. Ta pesma samu sebe najbolje opisuje i... mora da se oseti.
Danas neću napisati ništa je pesma koja bi zapravo bila poslednja. Pesma koja je nastala nakon završetka pisanja, nakon erupcije misli, koje su pretočene u reči i rečenice, koje sada čine priču ili pesmu. Priču ili pesmu koja je u tom trenutku bila samo piščeva, a tek kasnije došla do drugih ljudi i postala svačija. Pesma o tome kako nekad sedneš sa namerom da pišeš, ali ti baš tada ništa ne pada na pamet, ali već sledećeg trenutka, dok radiš nešto drugo, tvoja muza će te uhvatiti i neće ti dati slobodu, dok ne napišeš sve što ti je na srcu.
Za kraj Kavez, prividno vesela, ali zapravo i ona, kao i sve druge, sa surovo realnim i napetim tekstom, a nosi poruku ''Ne očajavaj i ne nadaj se''
I baš tako, dokle god živimo ovaj napeti šou, nada će nam zapravo biti samo sinonim za bespomoćnost. Onda kada prestanemo da se nadamo da će biti značajno bolje, nećemo očajavati zato što jos uvek nije ni dobro, a kamoli bolje.
Završiću rečenicom, kojom je i Marčelo završio Napet šou: ''Napetost nipošto ne isključuje osmeh.'' :)
Sledi Muk, koja govori u smrti muzike, o tome kako te još od detinjstva uče da su umetnici niko i ništa, a da je perspektivno biti advokat, lekar...
A onda Laž, za koju je i skoro snimljen spot. Radi se o momku, sa diplomom hirurga i odličnom prosečnom ocenom, koji ne može da dođe do radnog mesta, zbog kojekakvih devojaka, koje na razne načine dolaze do diplome, a zapravo ne znaju ništa. Na kraju jedna takva devojka dobija posao i dešava se da baš njoj zapadne hitan slučaj, ali ona ne zna šta treba da radi. Kraj možete da pretpostavite.
I ovom pesmom, kao i pesmama 20 000 i Himna Maršala Mita, Marčelo jasno iskazuje šta je ogromni problem naše sadašnjice. Mladi ljudi, koji su pošteno stekli diplomu, koji pružaju maksimume na svakom polju i koji samo žele da mirno žive sa normalnom platom, koju zarađuju pošteno, primorani su da odavde odu i da svoje maksimume pruže nekoj drugoj zemlji i tako je čine još naprednijom... a nama... nama ostaju oni koji nam, u najčešćem slučaju, nisu ni potrebni-kvazipatriote, kriminalci, lažovi i starlete. A posle ćemo se pitati zašto nam je loše...
Slede kratke vesti o tome kako je čovek sa šeširom na glavi i britvom u ruci, koji liči na glavnog lika serije Vruć vetar, izvršio serijska ubistva...a zatim ta pesma-Šurda, opaska RTS-u i stalnom repriziranju serija. Premda se bavi naizgled nebitnom temom, ipak se treba zapitati šta je to što tera javni servis da već decenijama reprizira iste serije, ili pak snima nove, sa uvek istom temom- SELO. Stavljaju selo u prvi plan, samo da bi, kako kaže Marčelo u pesmi, izgledalo ''kao da se država brine o njemu''...a zapravo, to se sve radi sa planom, da se ljudima zamažu oči.
Onda slede Tunel, Totalno i Komplikovani od kojih se može napraviti priča od tri poglavlja: pre žurke, za vreme žurke i posle žurke. Dakle, upoznavanje i otkrivanje neke osobe i konačno spajanje, onda kratkotrajna avantura i kasnije... pitanje šta se tu zapravo desilo, da li je druga osoba zaista takva kakvom smo je zamišljali, da li bismo je voleli da je drugačija, ili je volimo baš takvu, kakva nam pomalo smeta.
Posle ljubavnih pesama sledi Baba!, jer kao i uvek jedna mora da se pojavi gde god bilo, pa tako i u Napetom šou-u. Marčelo na koncertima ume da se našali, kako se zaista često desi da Filteri pišu angažovane pesme, ali ko se nije suočio sa ovim problemom zvanim ''Dokona baba'', zaista ne zna šta su muke. A i zaista je u pravu.
Sledi Opajdarsko kolo, u kojoj, kao i u Babi i u Šurdi, Marčelov neizostavni humor dostiže zaista visok nivo. Uostalom samo ime dosta govori.
Onda ide Čep, veoma potresna pesma koja govori o radnoj eksploataciji i njenim posledicama. Jedan čovek priča priču, koju je podelio sa stotinama drugih, ali sada ćuti, jer se plaši da progovori...a jedva je izvukao živu glavu. NVO ASTRA pruža pomoć ljudima, koji su uspeli da se izvuku iz lanca trgovine ljudima, kako pravnu, tako i medicinsku i psihološku i sve druge oblike neophodne asistencije. ASTRA SOS TELEFON: 011785 00 00, Mail: [email protected]
Nakon Čepa dolazimo do fascinantne Pegle. Pegla je pesma koja je i pre albuma počela da kruži među ljudima i zaista nije izazvala ravnodušnost ni kod koga. Često nailazim na komentare poput ''Marčelo pljuje crkvu i boga'' ili ''Zašto podržava pedere?'', nakon čega naravno sledi i to da je izdajnik srpskog roda i svega što je ''srpsko''. Problem je što se ta pesma pročula, a malo ljudi ju je zaista čulo. Ili bar manje, nego što bi trebalo da je čuje. Poenta pesme je nasilje, ugrožavanje nečijeg života samo zato što je, u bilo kom smislu, drugačiji od većine. Poenta pesme je da je najčešći oblik nasilja zapravo začarani krug i da žrtve, na kraju postanu upravo nasilnici. Poenta pesme je da ljudi čuju da nasilje postoji i da malo izvuku noseve iz tuđih života ili svojih telefona, pa da konačno usmere pogled ka istini i ne okreću glavu onome što mogu da spreče. Pegle su svuda oko nas.
Stomak, koja može biti nadovezivanje na Muk ili, bolje rečeno, odgovor na pitanje zašto dolazimo do muka. Zato što danas mnogi muzičari prave pesme bez imalo smisla, pesme sa ukradenom muzikom grčkih narodnjaka i tekstovima koji sadrže maksimum deset reči. Zato što danas mnogi ''rokeri u duši'', ''zakleti alternativci'' podležu uticaju mase, padaju u šake Pinku i Grandu i za malo para prodaju obraz, pa evoluiraju u najgori šund.
Šapat, o kojoj neću napisati ništa, baš kao što nije ni Marčelo. Ta pesma samu sebe najbolje opisuje i... mora da se oseti.
Danas neću napisati ništa je pesma koja bi zapravo bila poslednja. Pesma koja je nastala nakon završetka pisanja, nakon erupcije misli, koje su pretočene u reči i rečenice, koje sada čine priču ili pesmu. Priču ili pesmu koja je u tom trenutku bila samo piščeva, a tek kasnije došla do drugih ljudi i postala svačija. Pesma o tome kako nekad sedneš sa namerom da pišeš, ali ti baš tada ništa ne pada na pamet, ali već sledećeg trenutka, dok radiš nešto drugo, tvoja muza će te uhvatiti i neće ti dati slobodu, dok ne napišeš sve što ti je na srcu.
Za kraj Kavez, prividno vesela, ali zapravo i ona, kao i sve druge, sa surovo realnim i napetim tekstom, a nosi poruku ''Ne očajavaj i ne nadaj se''
I baš tako, dokle god živimo ovaj napeti šou, nada će nam zapravo biti samo sinonim za bespomoćnost. Onda kada prestanemo da se nadamo da će biti značajno bolje, nećemo očajavati zato što jos uvek nije ni dobro, a kamoli bolje.
Završiću rečenicom, kojom je i Marčelo završio Napet šou: ''Napetost nipošto ne isključuje osmeh.'' :)
|
|
Markov Napet šou uzbudljiv je trenutak u karijeri čoveka koji ima šta da kaže i zna kako to da učini, umetnika progonjenog podjednako društvenim i ličnim demonima; ako mene pitate, ionako mi je sumnjiv svaki pesnik kome se bilo koji od tih demona ne javljaju.
Samim tim, Napet šou je i fotoportret ovog društva, zatečenog u raskoraku između lošeg sada i goreg sutra. „To jest, hoće li biti bolje? Neće.“, kaže Marko, i odmah potom zaboravi šta je rekao, pa piše, peva, govori i iznad svega živi kao da ipak hoće, i kao da je baš on taj koji će svojim ljudskim i umetničkim činjenjem prevaliti, pretegnuti ovaj svet na svetliju stranu. A zašto? Zato što samo tako čovek može i sme da živi: u napetosti, koja je drugo ime za ono kad ne daš i baš ne daš i eto ne daš paucima da premreže nebo.
Teofil Pančić